Naša kolegica, novinarka i urednica na Radio Dubrovniku, Silva Capurso ima puno razloga za zadovoljstvo kada se osvrne iza sebe i pogleda u godinu na isteku: na poslovnom planu, kao doktorantica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu i savjetnica u novosnovanoj Poliklinici za zaštitu mentalnog zdravlja u dubrovačkoj bolnici brojne je izazove uspješno savladala, a i na privatnom je spoznavala brojne životne lekcije, naučivši odijeliti ljude nazbilj od ljudi nahvao.
Po čemu ćeš pamtiti 2019.-tu poslovno i privatno? Koliko ti je bilo naporno raditi i studirati i zašto si izabrala poslijediplomski studij?
– Vratiti se na fakultet, ovaj put doduše kao doktorski student, ali ipak nakon više godina, da ne kažem desetljeća bilo je jako izazovno i zanimljivo, ali i zabavno. Bilo je to učenje novih vještina s potpuno nepoznatim ljudima koji su mi obogatili život, pa neke danas zovem i prijateljima. Stjecanje znanja u kojima se nisam prvotno na diplomskom studiju educirala, kod mene je nerijetko izazivalo stres, ali me prije svega ispunjavalo i veselilo. Tako je bilo od upisa poslijediplomskog studija prije tri godine kada sam svaki slobodan dan i dan godišnjeg odmora posvećivala upravo poslijediplomskom studiju Prevencije i invaliditeta Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Svojoj matičnoj kući HRT-u zahvalna sam jer mi je omogućio korištenje godišnjeg odmora u vrijeme kada sam imala ispite i predavanja, pa sam bez ikakvih poteškoća putovala u Zagreb i dodatno se obrazovala. Ove, 2019. bavila sam se ponovno posve novim temama, provođenjem istraživanja i pisanjem doktorske disertacije i mogu reći da su posljednje četiri godine za mene bile godine učenja i novih znanja koje sam stjecajem sretnih okolnosti imala prilike provesti i u praksi osnivanjem Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Opće bolnice Dubrovnik.
Što je teže – biti novinar ili se baviti poslom kojim se odnedavno baviš kao savjetnica Poliklinike za mentalno zdravlje djece?
– Koliko god to zvučalo glupo ili možda kao floskula, ali stvarno mislim da ništa što zaista voliš raditi nije i ne može biti teško. Sve ono što bi netko drugi smatrao teškoćom, kada voliš to što radiš, može predstavljati jedino izazov, bar za mene. To me potiče da idem dalje i radim još bolje. Tako sam oduvijek shvaćala i novinarstvo. U novinarstvu sam jako dugo i ono je moja velika ljubav, posebno rad u sklopu javnog medijskog prostora na HRT-u. Moram izdvojiti tadašnju spikericu Nilu Miličić Vukosavić, danas urednicu Radio Dubrovnika, kao jedinu osobu koja je baš svakoga tko je krenuo u novinarstvo učila osnovama govora i jezika, odnosno spikiranja. Druge, nerijetko kritike, shvaćala sam pozitivno, kao poticaj da budem bolja. Podloga kvalitetnog novinarstva tada je bila, a vjerujem da je i danas prije svega kaljenje kroz informativni program. Tijekom rada sam poseban afinitet razvila prema zdravstvenim tema s najviše senzibiliteta za osobe s teškoćama, prije svega za djecu. Upravo se kroz emisiju „Zdravi bili“ HR – Radio Dubrovnika čija sam dugogodišnja urednica i rodila ideja o otvaranju Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih. Pripreme su trajale više od dvije godine. Izuzetan senzibilitet i želju za rješavanjem problema djece s teškoćama u razvoju i njihove potrebe u zdravstvenom sustavu imao je današnji ravnatelj doc.prim.dr.sc. Marijo Bekić, dr.med. koji je taj projekt potaknuo i ostvario.
Naime, usluge za djecu i roditelje djece s teškoćama u razvoju imali smo u sustavu socijale, ali u većem obimu ne i u zdravstvu. Dobar primjer je Udruga Dva skalina koja radi gotovo dva desetljeća, nedavno je otvorila nove prostore i odnedavno ušla u sustav socijale kao posebna usluga. Zahvaljujući naporima doc.prim.dr.sc. Marija Bekića od travnja ove godine imamo pomoć za djecu i roditelje djece s teškoćama i u sustavu zdravstva. To su naime dva odvojena sustava o kojima uvelike ovisi kvaliteta skrbi o djeci i roditeljima djece s teškoćama. Svaki od tih sustava nudi posebne usluge i na drugačiji način može pomoći prilikom terapija, rehabilitacije, habilitacije ili dijagnostike. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Opće bolnice Dubrovnik na jednom mjestu u multidisciplinarnom timu okuplja psihologe i logopede koje je bolnički sustav imao i do sad, ali i edukacijske rehabilitatore, radne terapeute, fonetičare te senzorne integratore. Na pitanje je li bilo teško, mogu reći da je bilo izazovno, ali isto tako istaknuti da nije bilo većih prepreka u ostvarivanju tog cilja. Pretpostavljam da je tako sa svim važnim stvarima u životu, ne dolaze preko noći, niti bez truda.
Jesi li tip koji sebi na početku godine postavi neke ciljeve i jesi li ispunila očekivanja za ovu koja je na isteku?
– Ne, nikad ne postavljam takve ciljeve, već se rukovodim nekim unutarnjim osjećajem dobroga i lošeg, ispravnoga i onoga za čim treba ići, a što treba ostaviti za sobom. Tako sam upisala i doktorat, naprosto sam osjećala potrebu za novim znanjima. S druge strane vrlo sam ciljano gotovo tri godine čekala da se ponovno otvori poslijediplomski studij Prevencije i invaliditeta jer sam baš taj doktorat željela završiti. Iz toga je sasvim slučajno došlo do suradnje s ravnateljem OBD doc.prim.dr.sc. Marijom Bekićem, a danas sam tamo savjetnica za multidisciplinarnu, intersektorsku i međunarodnu suradnju. Na svemu tome treba još raditi, ima jako puno prostora za širenje u svakom od spomenutih segmenata i to me izuzetno ispunjava i veseli. Osjećaj kad pomognete nekome u potrebi nemjerljiv je u usporedbi s bilo čime, bilo kakvim drugim priznanjem ili novcima, takav osjećaj, barem mene ispunjava najviše.
Što smatraš svojim najvećim propustom, porazom, neuspjehom u ovoj godini i što si iz tih životnih lekcija naučila?
– Ne gledam na život kao na propuste, poraze, neuspjehe, ali definitivno gledam kao na životne lekcije. Tijekom posljednjih godina, a posebno u 2019. godini naučila sam tko su zaista pravi prijatelji, koliko ih treba cijeniti i koliko su ta prijateljstva dragocjena. Naučila sam odijeliti ljude nazbilj od ljudi nahvao. Ne kažem da više nikad neću pogriješiti i pokloniti povjerenje onima kojima ne bih trebala, ali mislim da me život posljednjih godina naučio puno. A prije svega, naučila sam cijeniti zdravlje – vlastito, svoje obitelji i mojih najdražih.
Što želiš u 2020.?
– Samo zdravlje, za sve drugo, ako imamo malo sreće i pameti, možemo se pobrinuti sami.
