Kad su me pitali bi li napisala kolumnu za Glas Grada prvo što mi je palo na pamet je – o čemu uopće pisati. Imamo jako puno tema, barem što se tiče djece s teškoćama u razvoju i OSI (osobe s invaliditetom) i jako je teško odlučiti koja je tema bitnija
Danas (14.12.2016.) su se navršile četiri godine od prvog prosvjeda roditelja povezanih u Facebook grupu ‘Pomozimo djeci s invaliditetom’. Od tog dana do danas puno toga se promijenilo i u našim životima i u pravima za koja smo se izborili. Tek kad stavimo sve na papir vidimo da smo uspjeli u mnogim zahtjevima. To ne znači da više nećemo težiti ka boljem. Za djecu koja će tek doći na svijet i čiji roditelji neće morati lutati od vrata do vrata poput nas. Upravo zbog toga pisat ću o Ranoj intervenciji, vrlo bitnoj socijalnoj usluzi koja postoji u Zakonu o socijalnoj skrbi ali se na žalost i ne provodi u svim dijelovima RH, iz razloga jer ne postoje Dijagnostički centri, ali ni Centri za rehabilitaciju/habilitaciju. Država i lokalne zajednice taj su problem spustile na udruge koje najčešće nemaju novaca za provođenje ovog značajnog prava. Što je Rana intervencija? Rana intervencija podrazumijeva postupke koji uključuju pravodobno uočavanje i prepoznavanje odstupanja u razvoju, te rano provođenje interdisciplinarnih interventnih programa u djece s neurorizikom za nastanak teškoća u razvoju, te u djece kod koje je odstupanje u razvoju već dijagnosticirano. Koncept rane intervencije, osim rada s djetetom, uključuje i pružanje savjetodavnih usluga njihovim obiteljima i okolini, s ciljem unapređivanja ukupnog djetetovog stanja, razvoja i pravilnog obiteljskog djelovanja. “Imamo vrlo jasne pokazatelje kako sistematična i sveobuhvatna rana intervencija poboljšava razvojne ishode kod djece čiji razvoj pokazuje odstupanja, te sprečava razvojne teškoće kod djece s neurorazvojnim rizicima. “Središnju ulogu pri tome ima podrška obitelji.” (Guralnick, 2013, predsjednik Međunarodnog društva za ranu intervenciju i direktor Centra za ljudski razvoj i invaliditet iz SAD-a). Sva djeca s evidentiranim rizikom, sa ili bez odstupanja u razvoju, s ciljem pravovremene prevencije odstupanja, trebala bi biti uključena u program rane intervencije. U tu svrhu potrebno je usmjeriti veliku ljudsku snagu u izradu i provođenje ovakvih programa. S obzirom da smo mi u Dubrovniku udaljeni od Zagreba, prije koju godinu počela je udruga “Idem” s provođenjem rehabilitacije kroz svoje projekte, ali s djecom od tri godine. Hvale vrijedan projekt. Prije dvije godine krenuli smo u projekt RI udruga Dubrovnik ‘Zdravi grad’ udruga ‘Idem’ i udruga ‘Poseban prijatelj’. Organizirali smo okrugle stolove, pozvali Pravobraniteljicu za OSI gđu. Anku Slonjšak, napravili anketu koju smo dali roditeljima. Iz upita roditelja vidjeli smo kako je nužno osigurati educirano stručno osoblje, kojeg nažalost nedostaje na našem prostoru. Tako na području Grada nemamo radnog terapeuta koji bi radio s djecom, nedostatak je edukacijskog rehabilitatora što je problem i na nivou države. Trenutno imamo jednog zaposlenog senzornog terapeuta, ali nažalost ovisi o projektu i proračunu. Ja se iskreno nadam kako će biti dovoljno pameti i da će naši vijećnici Ranu intervenciju uvrstiti u proračun i da ista neće ovisiti o natječaju koji se mora pisati u kolovoza za iduću godinu. Roditelji i djeca barem toliko zaslužuju. Ako bacamo novce za različite stvari, dajte uložite u pomoć roditeljima i djeci. Rana intervencija je ulog u budućnost. Ispočetka izgleda skupo, ali poslije se vidi uloženo jer ćete većinu te djece uspjeti izvući iz problema. Dakle, možemo reći kako je RI prevencija kad primijetimo da postoji rizik u razvoju djeteta. Najčešće se počinje s radom i prije dobivanja dijagnoze. Stoga je vrlo važna usluga koju je potrebno provoditi u našoj lokalnoj zajednici. Slijedom toga nedavno sam našla i izvješće Odbora za prava OSI pri UN-u. Ovdje ću za kraj dodati i preporuke koje su napisane, a kojih bi se RH-a, kao potpisnik Konvencije, trebala pridržavati. Odbor za prava OSI je zabrinut što su zbog nedostatka široke mreže pružatelja usluga organizacije osoba s invaliditetom prisiljene preuzeti ovu ulogu umjesto svoje uloge zagovaratelja svojih prava. Preporuka je Odbora da prava na osnovi invaliditeta budu dostupne svim osobama s invaliditetom neovisno o uzroku oštećenja. Nadalje je preporuka da država potpisnica poduzme zakonodavne i političke mjere kojima će pojasniti kako isključivanje i segregacija u obrazovanju, zapošljavanju i ostalim područjima društvenog života predstavlja oblik diskriminacije. Odbor je ozbiljno zabrinut zbog visokog postotka napuštene djece i institucionalizacije djece s invaliditetom u državi potpisnici; zbog manjka pažnje i skrbi u području obrazovanja, zdravlja i habilitacije; zbog njihove ranjivosti i izloženosti nasilju i zlostavljanju, te ograničenom opsegu posebnih mjera u ruralnim područjima. Preporuka je Odbora državi potpisnici da osigura jednaku zaštitu djece s invaliditetom u legislativi, politici i mjerama koje se odnose na djecu i osnaži svoju politiku deinstitucionalizacije djece s invaliditetom. Kad smo već potpisali Konvenciju o pravima OSI bio bi red da se iste i pridržavamo, zar ne?
